Dječak Dženan* ima 13 godina, već dvije godine je u sigurnoj kući Udruženja Žene sa Une iz Bihaća i ove godine prvi je put krenuo u osnovnu školu. Izuzet je iz porodice gdje je zloupotrebljavan za radno eksploatisanje prosjačenjem, a njegovo pravo na školovanje bilo je zanemareno. Nakon što je prošao period adaptacije i kada su se stekli sigurnosni uslovi, odlučili su da ga upišu u prvi razred što je on prihvatio.

 

“Krenuo je u toku školske godine, kako bi prije raspusta upoznao školu i mogao da vidi šta ga očekuje, nakon čega će moći da se vrati u svoju sigurnu zonu do početka sljedeće školske godine. Moglo se i čekati, ali smo uzeli u obzir da on već ima usvojena neka znanja što se tiče gradiva iz prvog razreda, svakako je predugo čekao da bi bio spreman za školu, i htjeli smo da krene što prije”, kaže Nejra Ćehić, psihologinja u sigurnoj kući, dodajući kako je najveća prepreka bila to što dječak sa 13 godina kreće u prvi razred:

“Napredovao je otkako je došao kod nas, uz pomoć osoblja i naše pedagogice naučio je da piše i čita, ali je ipak morao u prvi razred jer je izostao iz školovanja. Sa menadžmentom škole i sa Ministarstvom obrazovanja USK smo dogovorili da za sada krene u prvi razred, s tim da ako bude pokazao napredak u savladavanju gradiva i vladanja, može kroz polaganje predmeta preći u više razrede. Ne znamo koliko će ostati kod nas, ali nam je bio cilj da tokom tog vremena pohađa školu i da je u sigurnom okruženju”.

 

 

Dženan je jedan od nekoliko žrtava trgovine ljudima s kojima Nejra i ostalo osoblje sigurne kuće svakodnevno rade. Ranije je radila u dnevnom centru Udruženja, a poslije povratka s master studija u Austriji angažirana je u sigurnoj kući:

“Naš pristup je individualan prema svakom korisniku i korisnici. Pravimo individualne planove za svakoga i razmatramo pozadinu svakog, sva traumatska iskustva i posljedice koje je ta vrsta nasilja imala na njih. Od svih usluga koje im pružamo, posebno važna im je sigurnost koju dobiju samim smještajem, i činjenica da sada ne moraju ići raditi, posebno kada se radi o maloljetnicima koji nisu ni imali priliku naučiti da postoji drugi način života, da je normalno da ne moraju da rade da bi dobili hranu, da se ponašaju kao djeca, da se idu igrati”

Aktivnosti sigurne kuće, uz ostale koje provodi Udruženje, podržane su i tokom projekta “Direktna pomoć djeci i adolescentima koji rade i žive na ulici” kroz USAID-ov Program podrške zaštiti ljudskih prava INSPIRE, a tokom njegove implementacije psihologinja Nejra posjećivala je druga udruženja u Unsko-sanskom kantonu, koja također kroz neke od svojih servisa pružaju podršku žrtvama trgovine ljudima. Razmjenjivala je iskustva i držala radionice i terapije za njihove korisnice i korisnike, kao i radionice s osobljem.

Direktorica Udruženja Žene sa Une Aida Behrem kaže kako su nakon okončanja projekta još u fazi sumiranja rezultata, ali da su generalno zadovoljni svim onim što su kroz 18 mjeseci implementacije zamislili da će uraditi, i što su uradili:

“Prije svega mislim na jačanje kapaciteta lokalnih institucija i ustanova koje su zadužene u skladu sa zakonom i procedurama da daju podršku djeci i porodicama koji su u riziku od trgovine ljudima, a istovremeno i da pružimo direktnu asistenciju i potencijalnim i identificiranim žrtvama trgovine ljudima. U okviru projekta imali smo nekoliko specijalističkih edukacija u koje su bili uključeni predstavnici i predstavnice nadležnih institucija i ustanova. Završna konferencija pravi je pokazatelj, u smislu odaziva ljudi, ali i njihove posvećenosti da čuju nešto više, ne samo o projektu, nego o planovima i da se nastavimo dogovarati vezano za buduću asistenciju osobama koje su u riziku ili jesu žrtve trgovine ljudima, naročito djece i adolescenata”, kaže, ističući kako okončanjem projekta ne staju aktivnosti:

“Iza projekta ostaje uspostavljena saradnja na međuinstitucionalnom odnosno multisektorskom nivou, ostaje veliki broj educiranih osoba, predstavnika institucija i ustanova, ali i organizacija civilnog društva koje provode preventivne aktivnosti za djecu i porodice u riziku, i naravno ostaje stečeno znanje i iskustvo u provedbi jednog ovako sveobuhvatnog projekta koji je namijenjen rizičnim kategorijama”, zaključuje.

Projekt koordinator Damir Hrnjica, koji je radio na većini aktivnosti, ističe i kako je Udruženje Žene sa Une i član Koordinacionog tima za borbu protiv trgovine ljudima, te da su kroz ovaj projekat išli ciljano kako bi realizirali neke od aktivnosti zacrtane akcionim planom.

“Radili smo procjenu kapaciteta ustanova, institucija i organizacija civilnog društva koje pružaju usluge žrtvama trgovine ljudima. Na osnovu toga smo uradili procjenu na nivou Unsko – sanskog kantona i vidjeli da se u svakoj lokalnoj zajednici na različit način pristupa problemu, skoro kao da su različite države. Prezentirali smo procjenu kapaciteta relevantnim institucijama koje su bile uključene u istraživanje”, kaže, potcrtavajući kako je ustanovljeno da Centri za socijalni rad koji su ključni u podršci žrtvama i potencijalnim žrtvama, nerijetko nemaju kapacitete, a neki čak nemaju ni psihologa:

“Potrebno je stoga stalno jačati organizacije civilnog društva, organizacije, institucije i ustanove koje pružaju usluge, ne samo materijalno, već i kadrovski. Imamo ljude koji su zaposleni u centrima za socijalni rad, ali su ‘zatrpani’ drugim obavezama tako da im nažalost uz svu moguću želju, jednostavno nemaju dovoljno vremena”.

Također je ustanovljeno kako tamo gdje je slabo razvijen civilni sektor, nema ni usluga:

“Dodatna vrijednost ovog projekta je to što smo potpisali ugovor sa organizacijama civilnog društva koje će se baviti sa ovom problematikom i to je nešto što ostaje i za ubuduće. Potpisali smo sporazume sa šest udruženja u Ključu, Sanskom Mostu, Bosanskoj Krupi i Velikoj Kladuši, te sa dva udruženja u Bihaću.  Uključili smo organizacije koje mogu pružiti usluge, ako ništa onu dnevnog boravka, kada policija i centar za socijalni rad identificiraju žrtvu, gdje mogu privremeno boraviti u sigurnom okruženju kako se ne bi dalje retraumatizirali.”, kaže, pojašnjavajući da organizacije civilnog društva tako postaju podrška sistemu:

“Centri za socijalni rad bi na primjer izrekli neku mjeru, ali je ne mogu provesti. Kada sarađuju s organizacijom poput naše koja ima dnevni centar, onda Centar za socijalni rad može izreći mjeru, poslati dijete u dnevni centar, i roditelje da jačaju svijest o roditeljstvu. Djeca koja su u riziku su iz siromašnih porodica koje ne mogu priuštiti vrtić, pa je i zato dnevni centar bitan, da djeca mogu doći tu, da se pripremaju za školu, a roditeljima govorimo o važnosti obrazovanja. Nekada su imali izgovor za prošnju, kažu kako nemaju gdje ostaviti dijete pa ga moraju voditi sa sobom, a sada djecu mogu ostaviti u dnevni centar”, kaže, napominjući kako u dnevnom centru rade psiholog, socijalni radnik, pedagog i medicinski tehničar, a djeca imaju obrok.

Tokom provođenja projekta organizirane su tri edukacije za predstavnice i predstavnike ustanova i institucija, i tri za organizacije civilnog društva. Kroz edukacije, sastanke i konferenciju je prošlo više od 135 profesionalaca iz 65 različitih ustanova, institucija i organizacija civilnog društva.

“Pun pogodak smo imali sa edukacijama koje smo održali sa profesionalcima. Imali smo pet sastanaka koordinacionog tima, i zaključili smo da treba nastaviti dalje s educiranjem, ne samo policijske službe i centre za socijalni rad, nego uključiti i zdravstvene ustanove i uposlenike škola, jer su oni u direktnom dodiru za žrtvama i potencijalnim žrtvama. Na primjer. Kada žrtva dođe u Dom zdravlja da se može adekvatno reagirati”, kaže Hrnjica, dodajući kako su izrađeni i hodogrami postupanja za zdravstvene i obrazovne ustanove, centre za socijalni rad i organizacije civilnog društva koji dolaze u kontakt sa žrtvama i potencijalnim žrtvama trgovine ljudima:

“Hodogrami su jednoobrazni i sada nema razlike u postupanju zavisno od toga koja je lokalna zajednica u pitanju, isti su metodologija i pristup žrtvi”.

Uz ostvarenu saradnju na svim nivoima, Hrnjica naglašava značaj sistemske podrške žrtvama trgovine ljudima:

“Kroz strategiju smo kao problem naglasili to da ne postoji sistemsko rješenje nakon izlaska žrtava iz sigurne kuće. Potenciramo i lobiramo kod svih nadležnih da se ta osoba cijeli život prati, da se potpomaže i da ima neki sistemski nadzor. Ne samo finansijski, već da žrtva ima i moralnu podršku, da žrtva ima pristup medicinskim uslugama, psihologu i psihijatru, da se kroz kontinuiranu podršku žrtvama prekine transgeneracijski prenos, jer su to traume koje ostaju za cijeli život”.

Provedena je i javna kampanja koja je bila usmjerena ka žrtvama i potencijalnim žrtvama, profesionalcima, i općoj populaciji:

“Jedan od ciljeva bio je podizanje svijesti i kod lokalnog stanovništva, ne samo kod profesionalaca, i pokazalo se da smo uspjeli - svijest o problemu trgovine ljudima je daleko veća nego prije. Čak nas ljudi pitaju “smijem li ja dati novac?”, baš iz razloga što smo kroz kampanju objašnjavali da se novac ne daje, jer tako pogodujemo razvijanju i opstanku te djelatnosti. Zovu nas građani, zovu mobilni tim…, i prijave ako su vidjeli nekoga u prosjačenju, a prije toga nije bilo”, kaže, dodajući kako su organizirane i tematske emisije na RTV USK u kojima su gostovali predstavnici relevantnih institucija, i svaki iz svog segmenta govorili o trgovini ljudima, s posebnim fokusom na djecu  i adolescente:

“Uspjeli smo pažnju zajednice usmjeriti prema problemu trgovine ljudima, i posebno prema žrtvama. Bili su nevidljivi, prolazili su ljudi pored njih, pa čak i profesionalci koji uopšte nisu smatrali da je to trgovina ljudima, već nešto uobičajeno i tradicionalno. A, kako da se borimo protiv neke pojave, ukoliko je ne prepoznamo?”.

Inovativan pristup novim uslugama bio je jedan od fokusa projekta, a Hrnjica posebno ističe primjer sporazuma s lokalnim nogometnim klubom, gdje su uključili djecu iz dnevnog centra i sigurne kuće koja nikada nisu imala priliku da se bave sportom.

“Tu imamo socijalizaciju i reintegraciju žrtava, djeca u sportu nemaju predrasude i kroz sport su upoznali jedni druge. Sportski kolektiv je obezbijedio svu opremu, dva puta sedmično smo ih vozili, trenirali su zajedno, i čak nastavljamo saradnju”.

Organizirane su i posjete djece iz završnih razreda osnovnih škola  dnevnom centru, kako bi se upoznali s njegovim postojanjem, i dobili bitne informacije:

“Dobili smo saglasnost Ministarstva što je još jedan od pokazatelja dobre saradnje, i u samo jednom mjesecu nam je došlo više od 300 učenica i učenika 8. i 9 razreda. Djeci smo govorili o tome šta je trgovina ljudima, sa fokusom na vrbovanje žrtava što je posebno važno da prepoznaju, i navodili im neke primjere iz bližeg okruženja. Zainteresirali su se i postavili mnoga pitanja”, kaže Hrnjica.

* Ime dječaka promijenjeno je zbog zaštite identiteta.